Početna Intervju dana Ljiljana Vukadinović: Volim ujutru rano da dođem na Štrand, prija mi ta...

Ljiljana Vukadinović: Volim ujutru rano da dođem na Štrand, prija mi ta mirnoća

0

Kao omaž jednoj od glavnih znamenitosti našeg grada, a u okviru “Štrand Summer Festa” koji se održava do 8. septembra na platou ispod Mosta slobode, narednih nedelja razgovaraćemo sa najvećim zaljubljenicima u Dunav i novosadsku plažu, takozvanim “štrandarošima”, te vam prenositi njihove impresije, sećanja, priče i emotivne razloge koji su ih za života vezali za ovo parče dunavskog toka.

Prvog dana leta, potpuno simbolično, niz Fruškogorsku ulicu slio se ogroman broj Novosađana, koji su pohrlili na Štrand ne bi li, baš onako kako dolikuje, na novosadskoj plaži obeležili formalan početak nove sezone kupanja, sunčanja, i svega onoga što najlepše godišnje doba u vojvođanskoj prestonici donosi. Među mnoštvom kupača, na ležaljci pod toplom, svoje parče raja u sparnom popodnevnu pronašla je i naša sugrađanka, dugogodišnji štrandaroš Ljiljana Vukadinović, koja je sa našim čitaocima poželela da podeli svoja sećanja na vreme kada se u njoj rodila ljubav prema Dunavu i peščanoj obali Štranda.

– Ja, Ljiljana Vukadinović, rođena Ribarević, reći ću vam nešto o najlepšoj plaži na celom toku Dunava, koja se nalazi u Novom Sadu a zove se Štrand. Rođena sam u najstarijem delu grada, na Podbari, koja ove 2017. sa Almaškom crkvom smeštenom u istoimenoj ulici, slavi 300 godina postojanja. Kao mala, do svoje 10-te godine, na Štrand sam išla redovno sa mamom i tatom. Nakon toga, na plažu sam odlazila sa starijim dečacima i devojčicama iz moje ulice. To su u ono vreme bili žestoki momci, a pamtim Gavru, Lolu, Kiša, Đengaša i Cigu kao i još poneke koji su redovno dobijali zadatak od naših roditelja da na nas devojčice naročito paze, kao na svoje sestre.

Skupljali smo se na ćošku ulice gde se i danas nalazi čuvena kafana-bircuz “Proleće” u 9 sati, a potom smo svi u kompletu išli ulicom Zlatne grede do Miletića u centru, i ispred hotela “Vojvodina” čekali autobus za Štrand. Svako od nas je nosio nešto za jelo, flašicu vode i naravno malo voća. Autobus je prolazio pored Izvršnog veća pa do Fruškogorske gde su se u to vreme nalazile samo prizemne kuće. Kada bismo stigli na odredište, normalno je bilo da svi uredno stanemo u red kako bi kupili kartu za ulaz. Tada je bilo uobičajeno da prvo odemo do dežurne osobe, tetkica, kako smo ih mi deca zvali, kako bi nam otvorile kabinu gde smo ostavljali svoju garderobu. Sve ostalo smo nosili sa sobom i odlazili da sedimo na peškirima prostrtim na divnom sitnom pesku. Za nas, Dunav je uvek bio čist i veliki. Mi smo provodeći tamo dane zaista uživali. Bilo je tu dosta starijeg sveta koje smo mi mlađi poštovali, pa nismo igrali lopte i blizu njih galamili kako ih ne bi uznemiravali. Pored Štranda koji je za nas bila plaža boj jedan u gradu, išli smo ponekad i na Kanal da se kupamo, kao i na Bećarac i Oficirsku plažu, ali ništa nije moglo da zameni dan proveden na našem omiljenom kupalištu.

Pošto sam kao mlada dolazila na Štrand, nastavila sam sa tom praksom i u devojačkim godinama. U tom pogledu ništa se nije promenilo ni nakon što sam se udala i dobila ćerku, jer smo muž i ja počeli i nju da dovodimo na naše omiljeno mesto, gde je naučila da hoda, a potom i da pliva u Dunavu. Nakon dosta godina postajem baba dvema devojčicama, Aleksandri i Sari, i sa velikim zadovoljstvom prenosim svoju ljubav prema Štrandu i na njih dve.  Sada, poslednjih 20 godina, naš Štrand je plaža svetskog nivoa. Tu su divni kafići, tuševi, sladoled, i sve ostalo što poželite. Ali najvažnije je to da je Dunav nama Novosađanima lep  i čist, sa divnim peskom kao i pre 50 godina. Smatram da sve na Štrandu može da se poboljša, u šta i verujem sa novim rukovodstvom, ali pesak i Dunav ne može da promeni nijedna vlast koja je bila, kao ni ona koja će tek doći.

Koja vam je najdraža priča ili anegdota vezana za Štrand?

– Svi su se uvek čudili što me je mama puštala na Štrand samu, bez nadzora odraslih, tako rano, sa samo 10 godina. Ali ona je znala da se ja jako bojim vode, i kad god bi je pitali kako je to moguće ona bi odgovorila: “Puštam je jer znam da će Ljilja do članaka u vodu ući, a do kolena nisam sigurna”. Znala je ona da nema problema, da se ja neću ponašati nedolično i nesmotreno. I dan danas, uproks tome što mi je otac iz Ohrida, i što smo svake godine išli tamo i na more, ja nikada nisam naučila da plivam. To je istina. Eto to mi je ostalo kao baš upečatljivo. Jer u to vreme, tamo negde ’67, ’68. godine bilo čudno da dete samo ide. A inače mama mi je bila najstarija građanka Novog Sada, umrla je sad 2014. u 102. godini života. Ja sam bila jako ponosna na nju, i ćerka se sada šali pa mi kaže kako me svi poznaju samo po njoj.

Koliko prijatelja imate među štrandarošima?

– Ja sam štrandaroš oko 55 godina. Neću to da krijem, ponosna sam što imam 68 godina i što sam dočekala penziju. Stekla sam dosta prijatelja, ali to su uglavnom ljudi sa Podbare i Salajke, odatle gde sam rođena i gde sam išla u školu. Tu smo počeli druženje, a nastavili ga ovde na Štrandu. Veliki broj ljudi sam ja, pošto sam Novosađanka, dovela na Štrand, posebno one koji su sa mnom radili u javnom preduzeću PTT gde sam ceo radni vek provela na poziciji službenika u službi kontrole prihoda. Tako da sam dosta kolega i dragih prijatelja uvela u priču i ljubav sa Štrandom. Ovako mi se čini da jako puno sveta poznajem, ali mislim da ne bih znala da kažem ni ko su, ni šta su. To su samo poznanici iz prolaza, jer pored Štranda, onda je postojao i korzo, pa se verovatno i odatle samo iz viđenja znam sa ljudima, ali samo po liku.

U koje doba dana i godine je na Dunavu najlepše?

– Ja nisam kao mnogi ovde imala običaj da počnem da dolazim već u aprilu, martu, čak i kada sam jedno vreme stanovala tu na Limanu, ali volim da dođem ujutru rano na Štrand. Prija mi ta mirnoća, a Dunav je uvek lep i nikada nije prljav. Jedne godine mi je došla sestra od strica iz Ohrida, i rekla: “Ne mogu da ti uđem u ovaj Dunav jer je spram Ohridskog jezera prljav”. Međutim dva dana kasnije nije više mogla da izdrži vrućinu i molila me da je vodim na Dunav da se kupa.

Kažu da se Štrand polako pretvara u šabački vašar. Kako to komentarišete?

– Znate šta, interesovanja ljudi su različita. Nije isto pre 50 godina i sad. U naše vreme nije svaka kuća imala ni običan telefon a danas svi imaju mobilni. To što se razne manifestacije ovde održavaju nekome odgovara a nekome ne. To je isto kao i progam na televiziji, ako vam se ne dopada promenite kanal. U ovom slučaju, nemojte slušati, gledati, udaljite se. Sve se to promenilo jako ali ne smatram da je to loša stvar. Ne volim ljude koji samo nešto kritikuju. Jeste da treba tu još svašta uraditi, ali ni ne pazi se koliko bi trebalo. Puno ljudi dovede decu na kupalište, a onda ne obraćaju pažnju na to kako se ta deca ponašaju i šta rade, tu kod tuša i česme naročito. I onda svako malo nešto nije u funkciji, a naravno da je tako kad se ne vodi računa, kada niko to ne čuva. Ja sam jako zadovoljna, naročito sa osobljem, kad god je nešto trebalo Hitna pomoć je tu, kao i ljudi iz službe zadužene za Štrand.

Koliko se promenio Štrand u odnosu na vreme od pre 50 godina?

– Jeste se promenio, uređeniji je i mislim da prati svetske trendove. Oni se ljudi trude, počiste plažu ali dođe mladež, ostavi plastične čaše i flaše. Međutim, promenila su se i vremena znate. Mislim da su sadašnje mame jako komotne, sede, pričaju po kafićima, deca trče, i uopšte ih nije briga da li nekog uznemiravaju ili ne. Mislim da je njima bitno da su deca slobodna, da se igraju, a da one budu mirne. Ne može to tako kada imate malo dete, morate na njega pazi non stop i otvoriti četvoro očiju. Jako mi teško pada kada čujem na razglasu da se neko dete izgubilo, to je u naše vreme bilo neshvatljivo.

Kakva je bila letnja moda, kako su izgledali kupaći kostimi u vreme kada ste bili devojka?

– Kostimi su bili isključivo iz jednog dela, nosile su se nešto duže suknje, i nijedna devojka tada nije bila farbana. Ima jedna izreka, ne znam ko je rekao ali sam pribeležila. “Mogu žene da se šminkaju, mogu žene da se farbaju, ali srce kod žene danas kuca kao i kod one od pre 300 godina.”

Program manifestacije možete pratiti na zvaničnom sajtu www.color.rs/strandsummerfest ili na Fejsbuk stranici –Štrand Summer Fest.

Autor: Marija Milošević

Foto: Razglednice sa Štranda/Marija Milošević